недеља, 31. март 2013.

Snezna oluja

  Prizor, koji se tog jutra mogao videti, zaista je ostavljao bez daha. Okolina se kupala u jutarnjem suncu, ciji su se zraci odbijali o neverovatnu belinu sneznog pokrivaca. Izgledalo je da celo mesto sija. Bilo je to mirno mestasce, u podnozju planine, stvoreno za idilican odmor. Upravo zbog toga je Ksenija odlucila da tu provede nekoliko dana.
 Posle jako ruznog raskida mesec dana je provela zatvorena u stanu, u kome ju je sve podsecalo na okoncanu vezu. U pauzama izmedju placa gledala je zajednicke fotografije i pitala se gde je pogresila. A onda je odlucila da mora negde da ode, ode i zaboravi. Pitala je prijateljicu da joj pozajmi svoju vikendicu na neko vreme i vec sledeceg dana se vozila ka promeni na bolje, jer gore nije moglo biti.
Tog jutra je pogledala kroz prozor i nasmesila se. Dan je bio idealan za planinarenje. Zelela je da se popne do samog vrha. Dok je spremala sendvice, koje ce poneti sa sobom, slusala je vremensku prognozu. Rekli su da je osvanuo lep i suncan dan, ali da se vec popodne ocekuje pogorsanje vremena, tacnije prava snezna oluja. Ksenija je resila da ipak krene, nije verovala da ce do oluje zaista doci. Stavila je ranac na ledja, vezala debeli sal oko vrata i krenula. Uzivala je dok se polako pela sve vise i vise. Sunce joj je milovalo obraze i ubrzo joj je bilo veoma toplo. Zastala je da malo uziva u pogledu koji se pruzao pred njom. Vec je bila na ozbiljnoj visini i osecala se slobodnom. Konacno je disala punim plucima. Nastavila je dalje, ali onda je cula da je neko doziva. Okrenula se i tek tada primetila kucicu iz cijeg je dvorista mahao mladic. Polako je posla ka njemu. Kuca je licila na kolibu iz bajke, krov je bio prekriven snegom, a iz dimnjaka je izlazio dim. Mladic je stajao naslonjen na veliku lopatu, kojom je cistio sneg ispred kuce, pre nego sto ju je ugledao. Kseniji je zastao dah pri pogledu na njega, osetila je snaznu privlacnost. Brzo se sabrala i progovorila.
- "Mene ste zvali?"
- "Ja ovde vidim samo vas", mladic se nasmejao.
Shvativsi da se zbunila, Ksenija je drsko rekla : " Recite brzo sta ste hteli, nemam ceo dan na raspolaganju."
Na njegovom licu se ponovo pojavio osmeh, bila mu je veoma simpaticna.
- "Video sam u kom pravcu idete, ne mislite valjda da idete do vrha?"
- "Bas to sam planirala, ali ne vidim kakve to veze ima sa vama?"
- "Sprema se velika oluja, prava mecava. Ne bi trebalo da se upustate u takvu avanturu, barem ne danas."
Ksenija se prkosno nasmejala iako je mladic delovao iskreno zabrinuto.
-"Kakva oluja? Da li ste pogledali u nebo? Vedro je, sunce sija... Cula sam vremensku prognozu, ali im nisam poverovala, pa tako necu ni vama. Do oluje nece doci!"
Posle tih reci se okrenula i nastavila ka vrhu, ne pruzivsi mladicu priliku da jos nesto kaze. Trebalo joj je vise vremena nego sto je ocekivala da stigne do svog cilja, ali isplatilo se. Osecaj je bio neverovatan, neopisiv. Kao da je ceo svet bio ispod nje, a ona je stajala, potpuno bezbrizna, i posmatrala predeo pod snegom. Resila je da tu nesto prezalogaji. Dok je uzivala u sendvicu na pamet joj pade onaj mladic koji ju je zaustavio na putu ka vrhu. Osetila je neko treperenje u sebi dok je razmisljala o njemu.Nije verovala da ce joj se neki muskarac svideti u skorije vreme. Ipak, morala je sebi da prizna da je ovaj bio zgodan, cak i u debeloj, zimskoj jakni. Bi joj zao sto se drsko ponela prema njemu. Ko zna da li ce ga videti ikada vise. Iz razmisljanja je prenuo vetar koji je poceo da duva. Podigla je pogled i videla da se skupljaju tamni oblaci. Brzo je zatvorila ranac i krenula nazad. Mozda se ipak sprema oluja. Nije mogla da hoda brzo, isla je nizbrdo po snegu i bojala se da ne padne.Oblaci su jako brzo prekrili nebo i sneg je poceo da pada. Vetar je bio sve jaci. Uskoro je Kseniju pocela da hvata panika. Kroz par minuta je pocela mecava i ona se jedva kretala. Pocela je da gubi snagu, ali onda je videla da se neko probija do nje. Bio je to isti onaj mladic. Nije joj nista rekao, samo ju je uzeo za ruku i pomogao joj da ubrza korak. Vodio ju je ka svojoj kuci, ali se ona pred ulazom onesvestila. Uzeo ju je u narucje i uneo unutra. Kada se osvestila shvatila je da lezi, pokrivena debelim cebetom, dok je ispred nje, u velikom kaminu, vatra prijatno pucketala. U fotelji pored je sedeo njen spasilac i zabrinuto je gledao. Ona se nasmesila, dok je on videvsi da je budna, resio da sedne pored nje.
- "Kako si..., zasto..." , nesigurno je pitala?
- "Sss, ne pricaj puno. Znam sta te zanima. Video sam da se ne vracas i shvatio da si upala u mecavu. Uplasio sam se i posao po tebe. I inace, ja sam Luka" , nasmesio se.
- "Ksenija" , odgovorila je, takodje uz osmeh.
- "Drago mi je" , rekao je i krenuo da je poljubi.
- "Cekaj! Mislis li da u ovu avanturu smem da se upustim..., danas" , vragolasto je pitala.
- "U ovu naravo, potpuno je bezbedna. Mada..., ja mislim da ce ovo biti mnogo ozbiljnije od avanture".
Sledeceg trenutka su se poljubili i dugo nakon toga ostali zagrljeni, gledajuci u vatru u kaminu. I dok je napolju oluja besnela, u Ksenijinom zivotu je upravo prestala, ustupajuci mesto jednom divnom i vedrom vremenu.

Нема коментара:

Постави коментар